уторак, 3. јануар 2023.

AGENDA SKUPA 2


Agenda skupa 2

Članak br. 17, 1985-86.

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Masehet Berahot (odeljak 32) naši mudraci su rekli: „Rabi Šamlaj je rekao: ‘Pojedinac uvek treba da veliča Stvoritelja, i onda da moli’. Odakle mi to imamo? Od Mojsija, kao što je napisano: ‘I, ja sam molio’”. Baal HaSulam je tumačio da kada osoba hoće da traži uslugu od drugoga, ona mora da zna: a) da li taj drugi ima ono što ona traži od njega, jer ukoliko nema, onda nema smisla da traži, i b) da taj drugi ima dobro srce. Ovo je tako jer taj drugi može da ima ono što osoba traži, ali ne i takvo srce koje bi dalo. 

Otuda, pojedinac prvo treba da veliča Stvoritelja, znači da veruje da Stvoritelj ima sve što on traži, i da je Stvoritelj milosrdan i da daje onima koji traže dobro.

Proizlazi da kada se prijatelji okupe na jednom mestu, skup je svakako u neku svrhu, jer kada pojedinac odvoji deo svog vremena, koje bi on inače koristio za svoje lične poslove, i odustane od svojih poslova da bi učestvovao u skupu – on tada želi da u skupu nešto i stekne. Ukoliko je tako, na skupu se treba truditi da svaki od prijateljā vidi sa čime je došao na sastanak, šta je kupio i sa čime odlazi kući. 

Ponekad se za vreme skupa prijateljā, tokom tog susreta, svako oseća dobro. U to vreme, ne događa im se da promišljaju o tome šta je to što su stekli i sa čime će otići kući. To jeste, oni ne pitaju: šta ja imam u svojoj ruci što sam stekao u skupu prijatelja a nisam imao pre nego što sam došao u društvo? I, tada pojedinac vidi da nema ništa u ruci. 

To je poput onoga što je napisano (Zakoni ponovljeni, 23:25): „Kada uđeš u vinograd svoga prijatelja, ti smeš da jedeš grožđa dok ne zadovoljiš svoju dušu, ali ne stavljaj ništa od toga u svoje posude”. Treba da tumačimo da se to kada se prijatelji okupe naziva „vinograd tvoga prijatelja”, kada vi sedite i jedete i pijete zajedno, pričate o ovome i onome, i telo uživa tokom akcije. Ovo je slično sa: „Ti smeš da jedeš grožđa dok ne zadovoljiš svoju dušu”. 

Ali, kada krećete kući, vi hoćete da vidite šta imate u vašim Kelim, to jeste, šta imate da ponesete sa sobom da održite život. To jeste, kada napuštamo skup i ispitujemo šta, nakon sastanka, imamo u našim Kelim, mi tada vidimo: „... ali, ne stavljaj ništa od toga u svoje posude”. Drugim rečima, u Kelim nema ničega čime bi se i nakon skupa oživela duša.

Međutim, kada se pojedinac napreže, on bi trebalo da bude siguran da to nije bez nagrade. To je kao što kažemo u molitvi: „Da se ne naprežemo uzalud”. Ali, kada pojedinac ode na skup, trebalo bi tamo da dobije hranu, tako da bi, kada pođe kući, mogao da vidi da ima nešto da stavi u Kelim. Tada će on imati hranu kojom da se prehrani sve do sledećeg susreta. I, sve do tog vremena, on će imati iz onoga što je bilo pripremljeno, znači iz onoga što je stekao tokom skupa prijatelja. 

Zato, pojedinac prvo mora da veliča važnost okupljanja, a onda da vidi šta stiče iz te aktivnosti. To je kao što su naši mudraci rekli: „Pojedinac uvek treba da veliča Stvoritelja, i onda da moli”. Drugim rečima, početak sastanka skupa znači i početak razgovora, koji treba da se vodi u vezi sa veličanjem društva. Baš svaki pojedinac mora da pokuša da dȃ objašnjenje o tome iz kog razloga je društvo važno i koja je njegova zasluga. Oni ne treba da govore ni o čemu drugom osim da veličaju društvo.

Isto tako, baš svaki od prijatelja treba da veliča skup. I, nakon toga oni treba da kažu: „Sada smo završili sa Fazom jedan skupa prijatelja, i počinje Faza dva”. Tada svako treba da izloži svoje mišljenje o akcijama koje bi mogli da preduzmu tako da baš svaki pojedinac bude u stanju da stekne ljubav prijateljā, drugim rečima, šta svaka osoba treba da uradi da bi u svom srcu stekla ljubav za baš svakoga u društvu. 

I, čim je Faza dva kompletirana, što su predlozi u vezi sa tim šta može da se uradi u korist društva, počinje Faza tri. Ova Faza je praktično izvršavanje akcija za koje su prijatelji odlučili da treba da se izvrše.

I, u vezi sa veličanjem društva, u Matan Tora (Davanje Tore), odeljak 137, uvodi se značenje za – ljubav prijateljā, što je da povezivanjem sa prijateljima pojedinac može da postigne veličinu Stvoritelja. Čitav svet je uronjen u samoljublje, a pojedinac hoće da ide putem davanja, ali to je protivno opšteprihvaćenom gledištu. To je tako jer takva je priroda sa kojom se rađamo, što je usled svrhe stvaranja, koja je, kao što je rečeno: „Njegova volja da čini dobro Njegovim stvorenjima”. 

Zbog toga, mi svu našu snagu moramo da upotrebimo da se tome odupremo, da delujemo suprotno. To jeste, da ne samo da nećemo da primamo zarad sebe, već umesto toga hoćemo da žudimo da dajemo, i da sve naše akcije budu jedino zarad davanja zadovoljenja Tvorcu. To je tako zato što je unutar prirode davanja to da kada neko daje važnoj osobi, on i uživa u tome. Sledi da pojedinac ne može ništa da radi bez zadovoljstva, jer to je protivno našoj prirodi. 

Međutim, mi možemo da zamenimo izvor zadovoljstva. To znači da umesto da zadovoljstvo primamo iz akcije primanja, mi hoćemo zadovoljstvo da primamo iz akcije davanja. To se naziva „jednakost forme”. I, mi treba da kažemo – kao što Stvoritelj uživa dajući stvorenjima, tako i mi treba da uživamo dajući Stvoritelju.

Inače, ukoliko mi nemamo radost ili zadovoljstvo dok dajemo Stvoritelju, mi narušavamo jednakost forme. To je kao što su naši mudraci rekli: „Nije bilo radosti pred Njim kao na dan kada su nebo i zemlja stvoreni”. Od dana kada je svet stvoren nije bilo radosti pred Stvoriteljem, kao što je radost koju je On namenio tome da se raduje sa pravednicima u budućnosti (Zohar, 1,115).

Zato, ukoliko osoba nema radost dok drži zapovesti Stvoritelja, tada ukoliko se usmeri ka davanju, to se ne razmatra za jednakost forme, jer osoba može da bude radosna jedino tamo gde pronalazi zadovoljstvo. Sledi da ukoliko osoba nema užitak i zadovoljstvo dok daje Stvoritelju, to se i dalje ne razmatra za jednakost forme, što je da osoba ima prostor u koji da primi Više obilje. To je tako jer osobi i dalje nedostaje zadovoljstvo koje Stvoritelj ima dok daje stvorenjima.

Otuda, sledi da je čitava osnova – po kojoj možemo da primamo užitak i zadovoljstvo, po kojoj nam je i dozvoljeno da uživamo, i čak obavezno – uživanje iz čina davanja. 

Tako, ono što je glavno i na čemu mi treba da radimo jeste veličanje duhovnog. To se izražava obraćanjem pažnje na to – kome se ja okrećem, sa kim razgovaram, čije zapovesti držim, i čije zakone učim, to jeste obraćanje pažnje na traženje saveta za to kako se veliča Davalac Tore. 

I, pre nego što pojedinac bude nagrađen sa nešto iluminacije od Gore, on treba da traži istomišljenike koji, isto tako, i sami traže da povećaju važnost svakog kontakta sa Stvoriteljem, na bilo koji način. I, kada mnogo ljudi to podržava, tada svako može da primi pomoć od svog prijatelja. 

Treba da znamo: „Dvoje je najmanje mnoštvo”. To znači da ukoliko dva prijatelja sede zajedno i promišljaju kako da povećaju važnost Stvoritelja, oni već imaju snagu da prime uvećanje veličine Stvoritelja, u formi buđenja od dole. I, za ovu akciju sledi buđenje od Gore, i oni počinju da imaju neki osećaj veličine Stvoritelja.

U skladu sa onim što je napisano: „U mnoštvu ljudi je slava Kralja”, sledi da što je brojnost kolektiva veća, efikasnija je snaga kolektiva. Drugim rečima, oni proizvode snažniju atmosferu veličine i važnosti Stvoritelja. Tada svaka osoba, ono što želi da uradi za svetost, to da daje Stvoritelju, oseća kao veliku sreću, i oseća to da je ona privilegovana time što je među ljudima koji su nagrađeni tako da služe Kralju. U to vreme, svaka mala stvar koju osoba izvršava nju ispunjava radošću i zadovoljstvom što sada ona ima nešto čime da služi Kralju. 

Do stepena do kojeg društvo, za vreme trajanja skupa, razmatra veličinu Stvoritelja, do tog stepena svako, u skladu sa svojim stepenom, gradi veličinu i važnost Stvoritelja unutar sebe. 

Otuda, pojedinac čitav dan može da hoda u svetu zadovoljstva i radosti. To znači da on uživa u svakoj sitnici koju izvršava u vezi sa radom Stvoritelja. To je tako jer ukoliko se čak i na trenutak seti da treba da promišlja o duhovnom, on odmah kaže: „Ja sam već zahvalan, veličam i slavim Stvoritelja”. To je tako jer on veruje da ga je Stvoritelj sada pozvao, jer On hoće njemu da govori.

A kada bi pojedinac za sebe oslikao to da ga Kralj sada poziva i On mu kaže da hoće da se igra sa njim, kakvu bi radost pojedinac tada iskusio, i kakva bi uzvišenja duha imao? Zaista, u tom uzdignutom stanju, on ne bi imao nikakve tričave misli. I, tada bi se jedino malo posramio zato što ne zna Kraljeve zakone i načine – kako da se ponaša dok mu Kralj govori. 

Ali, ono što on zna o tome kako da radi za Kralja razmatrao bi za neprocenljivo bogatstvo, jer je on, dok je bio učenik u školi, ipak naučio neka pravila kako da drži Kraljeve zapovesti. A sada, kada je odrastao, i kada želi da služi Kralju, njemu sigurno nedostaje znanje Kraljevih zakona. Sledi da je njegova briga u vezi sa tim što on ne zna iz čega će Kralj dobiti više zadovoljstava, iz koje akcije ili iz koje namere.

Osim toga, pojedinac živi u svetu koji je savršeno dobar. Tako, za vreme okupljanja, društvo treba o tome da promišlja, a takođe treba da govori i o veličini društva, kao što je napisano: „Pojedinac treba uvek da veliča Stvoritelja, i onda da moli”, a isto je tako i kada je u pitanju društvo. I, kada mi želimo da tražimo nešto od društva, a to se naziva „moliti”, mi prvo moramo da ustanovimo zaslugu društva, i onda da „molimo”, što znači da od društva tražimo ono što želimo da iz tog društva dobijemo. 

Prema tome, prvo nam je potrebno da vidimo šta društvo ima, koja posedovanja oni imaju, koja možemo da primimo od njih povezivanjem sa njima. Možda nam nije potrebno posedovanje koje društvo ima, ili štaviše, mi bežimo od njega što je dalje moguće. 

U skladu s tim, kada pojedinac dođe u skup prijatelja, on uvek treba da proveri da li prijatelji imaju cilj za kojim on žudi, ima li svaki od njih neki hvat ka tom cilju. I, tada može da promišlja o tome da će ukoliko se svi zajedno povežu oko tog cilja, svako imati sopstveni udeo, a takođe i sve ostale delove čitavog društva. 

Sledi da će svaki član društva imati istu snagu kao čitavo društvo zajedno. Svaki od njih bi trebalo da ozbiljno razmatra svrhu okupljanja – koja bi, držeći se skupa prijatelja, trebalo da dovede do osećaja da svaki ima nešto u svojoj ruci što može da stavi u svoje posude, i da on nije u formi „… ali ne stavljaj ništa u svoje posude”. Svaki od njih bi trebalo da razmatra tako da ukoliko nije pažljiv tokom skupa, ne samo da će on sam izgubiti, već uz to on korumpira i čitavo društvo. 

To je slično onome što je napisano u Midraš (Vajikra Raba, poglavlje 4): „Dvoje ljudi uđoše u čamac. Jedan od njih poče da buši pod sobom, praveći rupu u čamcu. Drugi mu reče: ’Zašto bušiš?’ A ovaj odgovori: ’Što se brineš; ja bušim ispod sebe, a ne ispod tebe?’ Tako on odgovori: ’Ti, budalo! Oboje ćemo se potopiti zajedno sa čamcem!’” 

A, nakon što prijatelji govore o važnosti i neophodnosti društva, započinje utvrđivanje redosleda ispravki – kako i čime možemo da ojačamo društvo da postane celina, kao što je napisano: „I, ovde su se Izrael ulogorili pred planinom” (Izlazak, 19:2), i objašnjeno je: „kao jedan čovek i jedno srce”. Poredak treba da bude takav da kada prijatelj ima predlog koji može da unapredi ljubav prijateljā, takav predlog treba da se razmatra, ali na kraju mora da bude prihvaćen od svih prijatelja, tako, ne postoji prinuda ovde.

Do sada smo razmatrali povezanost između čoveka i čoveka, koja treba da nam donese povezanost između čoveka i Boga, kao što je napisano u Matan Tora (Davanje Tore), odeljak 137. Sledi da, kao što oni govore o važnosti ljubavi prijatelja, o tome da je čitava njena važnost to što nas ona dovodi do ljubavi Stvoritelja, oni, isto tako, treba da misle da ljubav prijateljā treba da nas dovede do važnosti ljubavi Stvoritelja.

Link - The Agenda of the Assembly 2



Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.