уторак, 3. јануар 2023.

MOĆNO UPORIŠTE MOG SPASENJA

 
Moćno uporište mog spasenja

Članak br. 13, 1984-85.

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

U pesmi za praznik Hanuka kažemo: „Moćno uporište mog spasenja, vredno je veličati Tebe; obnovi moju Kuću Molitve i tu ćemo doneti dar davanja zahvalnosti”. Pesma počinje rečima veličanja: „Vredno je veličati Tebe” i onda nastavlja rečima molitve: „Obnovi moju Kuću Molitve”. 

Potom se vraća rečima davanja zahvalnosti i veličanja: „I, tu ćemo doneti dar davanja zahvalnosti”.

I, ovde je poput redosleda u molitvi:

1. Prve tri od Osamnaest [niz molitvi] su veličanje i davanje zahvalnosti.

2. Srednje tri su molbe.

3. Posljednje tri su veličanje i davanje zahvalnosti, još jednom.

Prema tome, počinjemo sa postojećim, sa onim što postoji sada, kao što se kaže: „Vredno je veličati Tebe”, što znači da zahvaljujemo i veličamo Tebe zbog dobra koje smo (već) primili od Tebe. To je kao što su naši mudraci rekli: „Čovek uvek treba da veliča Stvoritelja i onda da moli” (Berahot [Blagoslovi], 32)

Za pojedinca koji veruje da je Stvoritelj milosrdan i milostiv i da On želi da čini dobro stvorenjima postoji prostor za molitvu. Zato prvo moramo da uspostavimo veličanje Stvoritelja, znači veličanje Stvoritelja treba da uspostavi sama osoba. Ovo ne znači da Stvoritelj treba da vidi to da pojedinac veliča Njega, jer Stvoritelju nije potrebna publika. Umesto toga, samom pojedincu je potrebno to da vidi veličinu Stvoritelja, i tada od Njega može da traži da mu On pomogne, jer Njegovo upravljanje i jeste – Činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Prema tome, nakon što kažemo „Vredno je veličati Tebe”, dolazi molitva, i kažemo „Obnovi moju Kuću Molitve”.

Šta je to „Moja Kuća Molitve”? To je kao što je napisano: „Čak i njih ću dovesti do Moje svete planine, i učiniću ih radosnima u Mojoj kući molitve”. I, „Moja sveta planina”, gde Har [planina] dolazi od reči Hirhurim [misli] i znači to da će im On dati misli od Keduša [svetost] što je da će sve njihove misli biti jedino od Keduša. 

„I, učiniću ih radosnima u Mojoj kući molitve” odnosi se na čovekovo srce, da bi tu postojalo mesto za prisustvo Božanskog (Šehina). Božansko (Šehina) se naziva „molitva”, i kao što je znano Malhut se naziva „molitva”, budući da je napisano: „Jer, ja sam molitva”. 

Nakon „Obnovi moju Kuću Molitve” dolazi „I, tu ćemo doneti dar zahvalnosti”. Sledi da prvo dolazi veličanje, zatim molitva i onda još jednom veličanje i zahvalnost, i to je poput redosleda u molitvama (18 molitvi Šmona Ezre), koje se završavaju veličanjem i davanjem zahvalnosti. 

Ali, šta pojedinac može da uradi ukoliko hoće da počne sa veličanjem, no njegovo srce je zatvoreno, i on oseća mnoge manjkavosti u sebi i ne može da otvori svoja usta da peva i veliča? Savet je da ide iznad razuma i da kaže da je sve „skrivena Hasadim [milost]”. Drugim rečima, on treba da kaže da je sve Hesed [milost], ali je to za njega skriveno  zato što on još nije kvalifikovan da vidi užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj pripremio za Njegova stvorenja. 

I, nakon što uspostavi veličanje Stvoritelja – što znači da veruje, iznad razuma, da je sve milost i dobro – on treba da moli za to da Stvoritelj ispravi njegovo srce tako da ono postane „Moja Kuća Molitve”, znači da se tamo pojavi milost Stvoritelja. I, ovo se naziva „otkrivena Hasadim [milost]”.

I, onda, „Tu ćemo doneti dar davanja zahvalnosti”, što znači da ćemo zahvaliti zbog toga što smo bili nagrađeni privilegijom da žrtvujemo svoju želju za primanjem. Ovo se naziva „Tu ćemo doneti dar davanja zahvalnosti” zbog toga što smo nagrađeni time da žrtvujemo svoju želju za primanjem. I, zauzvrat dolazi želja za davanjem, koja se naziva „mesto Hrama”.

Ali, ono što je za pojedinca najvažnije jeste to da on prvo treba da ima takvu želju da žrtvuje svoju želju za primanjem. I, budući da želja za primanjem dolazi iz same esencije Stvoritelja, pojedinac je voli i za njega je veoma teško da razume da ona mora da bude poništena, jer u suprotnom nije moguće da on bude nagrađen  nečim duhovnim. 

Vidimo da u korporalnom pojedinac ima želje i nedostatke koje dolaze iz onoga što je unutrašnje u njemu, i takođe, on ima i želje koje stiče iz spoljašnjeg. Drugim rečima, da nema ljudi koji od spolja proizvode takve želje u njemu, on sam nikada ne bi ni imao takve želje i potrebe koje su drugi ljudi spolja proizveli u njemu. 

Na primer, kada je osoba sama i dalje će hteti da jede, pije, spava i tako dalje, čak i ako nema drugih ljudi oko nje. Međutim, kada ima drugih ljudi oko nje, tu se pojavljuje stid. I, tada ona mora da jede i pije na način na koji je drugi ljudi, oko nje, primoravaju.

Ovo je očigledno prvenstveno kod oblačenja. Kod kuće, osoba ima na sebi ono što je za nju udobno. Ali, kada je među ljudima, mora da se oblači saglasno načinu kako to drugi vide. Ona nema izbor, jer je stid primorava da prati njihove ukuse.

Isto je i u duhovnom. Osoba unutar sebe ima želju koja dolazi iz nje same. Drugim rečima, čak i kada je sama i kada oko nje nema ljudi koji utiču na nju, ili od kojih može da apsorbuje neku želju, ona prima buđenje i žudi da bude sluga Stvoritelju. Ali, njena sopstvena želja naravno da nije toliko velika, i njoj je potrebno da je još uveća da bi s njom mogla da radi tako da postigne duhovni cilj. Zato, postoji način – baš kao u korporalnom – da se ta želja uveća uz pomoć ljudi spolja, koji će je primoravati da prati njihova gledišta i njihov duh.

I, zato ona treba da se poveže sa ljudima za koje vidi da i oni, isto tako, imaju potrebu za duhovnim. Tada, ta želja koju ti ljudi spolja imaju proizvodi želju u njoj, te tako ona prima veliku želju za duhovnim. Drugim rečima, kao dodatak želji koju ima unutar sebe, ona prima i želju za duhovnim od onih spolja, i tada, stiče veliku želju s kojom može da postigne cilj. 

Otuda, ljubav prijateljā jeste to kada svaka osoba u grupi, osim što ima svoju sopstvenu želju, stiče i želju od prijateljā. Ovo je velika prednost koja se može postići jedino kroz ljubav prijateljā. Međutim, pri tome pojedinac treba dobro da pazi da ne bude među prijateljima koji nemaju želju da sami ispituju sebe, osnovu svoga rada – da li je osnova njihovog rada to da daju ili da primaju – niti žele da vide da li rade tako da bi stali na put istine, što je jedini način da se radi zarad davanja. 

I, tada, jedino je u takvoj grupi moguće da se u prijatelje ulije želja za davanjem, znači da svako od svih svojih prijateljā apsorbuje njihove nedostatke, ono što njemu samom nedostaje, a to je snaga davanja. I, gde god da se on nalazi, i šta god da radi, on žudi za tim da nađe mesto gde neko može da mu pomogne da dobije snagu davanja.

Otuda, kada pojedinac dođe u grupu gde je svako žedan snage davanja, svako prima ovu snagu od svih drugih. Ovo se razmatra za primanje snage od spolja, kao dodatak maloj snazi koju pojedinac ima unutar sebe.

Međutim, suprotno tome, postoji sila iz spoljašnjeg od koje je zabranjeno primati bilo kakvu pomoć, čak iako bi mu ova sila, koju može da primi iz spoljašnjeg, dala gorivo za rad. Pojedinac treba da bude vrlo oprezan u tome da to ne primi. I, treba da bude veoma pažljiv zato što telo teži da primi snagu za rad specifično od ljudi spolja. To pojedincu dolazi kad čuje da je o njemu rečeno, na primer, da je on osoba puna vrlina, ili mudar učenik, ili čovek sa strahom od nebesa, ili kad se o njemu kaže da je on čovek koji traži istinu. Kada pojedinac čuje takvo šta, da je njegov rad cenjen, ove reči njemu daju snagu da radi jer on za svoj rad dobija poštovanje. 

I, tada pojedincu nije potrebna vera iznad razuma ni snaga davanja, što je da mu Stvoritelj pomogne i da to bude njegova motivacija. Umesto toga, on prima gorivo iz spoljašnjeg. Drugim rečima, njega oni spoljašnji primoravaju da se angažuje u Tori i Micvot. 

I, to je značenje za „biti skroman”, čija je jedna od osnova to da spoljašnji ne sisaju iz njegovog stanja. Zbog toga pojedinac mora da hoda skromno, budući da je napisano: „I, hodaj skromno s Gospodom, tvojim Bogom”. 

Spoljašnji, to su  drugi ljudi koji su izvan njega. Oni se hrane iz njegovog rada – što znači da nakon što pojedinac čuje da je poštovan – on će zbog toga početi da radi za spoljašnje, a ne za Stvoritelja. To je tako zato što njemu više nije potrebno to da ga Stvoritelj dovede bliže Njegovom radu. I, on je sada upravitelj zato što ljudi, koji su spolja, njemu daju gorivo i on sada uči da radi za njih. Drugim rečima, oni su ti koji ga primoravaju da radi, i nije Stvoritelj taj koji ga primorava da radi za Njega. Umesto toga, drugi ga primoravaju da radi za njih – te će ga tako oni poštovati i tako dalje.

Sledi da je ovo poput rada za stranog boga. To jeste, oni spoljašnji nalažu pojedincu da radi za nagradu „poštovanje” i slično, koju će mu oni dati u zamenu za njegovo angažovanje u Tori i Micvot. To znači da ukoliko oni spoljašnji ne znaju za njegov rad, ili ukoliko on nije video da postoji neko ko bi primetio njegovo angažovanje u Tori, tada ne postoji niko da ga obaveže da radi. Ovo se naziva „hvat spoljašnjih”, i zbog toga pojedinac treba da radi na skriven način, u skromnosti.

Međutim, nije dovoljno to da pojedinac radi na skriven način, to jeste u skromnosti. I, iako njega sada jedino Stvoritelj primorava da radi sveti rad, ovde mora da postoji još nešto: pojedinac ne sme da radi zarad toga da primi nagradu. Ovo je potpuno drugačija materija zato što je to suprotno našoj prirodi. Mi smo stvoreni s prirodom nazvanom „želja za primanjem”. Ali, sada moramo da radimo jedino zarad davanja i da ništa ne primamo za sebe.

Zbog toga mi moramo da potražimo društvo gde svako veruje u to da mi moramo da radimo zarad davanja. I, budući da za ovo pojedinac ima samo malu silu, on mora da nađe ljude koji, isto tako, traže takvu silu. I, tada kada su ujedinjeni, svaki od njih može da primi snagu od drugih, i to je sve što pojedincu treba. I, Stvoritelj će poslati pomoć od Gore, i time, mi ćemo biti u stanju da idemo putem davanja.

Link - Mighty Rock of My Salvation

 

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.