уторак, 3. јануар 2023.

ALI, ŠTO SU IH ONI VIŠE TLAČILI

 
Ali, što su ih oni više tlačili

Članak br. 16, 1984-5.

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Napisano je: „Ali, što su ih oni (Egipćani) više tlačili, to su se ovi (Izrael) više množili i više širili, tako da su oni strahovali od sinova Izraela” (Izlazak, 1:12). Značenje reči „Ali, što su ih oni  više tlačili” jeste da će se ovi množiti i širiti u istoj meri u kojoj su tlačeni. Izgleda da je uslov to da u radu ne može da bude množenja i širenja (duhovnog napretka) ukoliko to nije utemeljeno na tlačenju.

 

I, da bismo razumeli prethodno napisano, moramo da znamo šta je naša esencija, znači da znamo šta je naša priroda. Kao što je to već objašnjeno (Uvodi), to je jedino naša želja za primanjem. I, svakako da se želja za ispunjenjem, želja za primanjem za sebe ne razmatra za rad već za ispunjenje, jer rad je ono za šta je osoba plaćena.

Drugim rečima, rad to su akcije koje bi čovek rado izbegao, a vrši ih jedino zbog toga što nema izbor, budući da želi da primi neku nagradu. Nagrada jeste ono za čim on žudi, što je kada su njegova žudnja i želja usmerene ka tome. A istinska žudnja jeste ona koja je u njegovo srce prodrla toliko duboko da on kaže: „Radije bih umro nego živeo ukoliko ne mogu to da postignem”. Sledi da ukoliko on ne oseća ni tlačenje ni patnju zbog toga što nema ono za čim žudi, to se ne razmatra za žudnju. I, njegova žudnja meri se stepenom njegove patnje.

 

Sledi da ukoliko osoba želi da primi neko zadovoljstvo, tu mora prvo da postoji nedostatak. To je tako jer nema Svetlosti bez Kli, to jeste nema ispunjenja bez nedostatka. Na primer, osoba ne može da jede bez apetita, niti da uživa u odmoru a da prethodno nije umorna.

 

Otuda, Egipćani unutar osobe (njene sebične želje) ne tlače osobu i ona ne pati sve dotle dok ne odbije da im se povinuje i hoće da ide putem koji se njima ne sviđa. Jer u čoveku koren primanja je „samoljublje” i naziva se „Egipat”.


Postoji mnogo nacija (mnoga svojstva čoveka), što se generalno naziva „70 nacija”, i one su suprotne od Keduša [svetost]. To jeste, to su 7 Sefirot, gde se svaka Sefira sastoji od 10 podsvojstava, te otuda i broj 70 nacija. I, isto tako, svaka nacija ima svoju sopstvenu jedinstvenu želju.

 

Klipa Egipta je generalna Klipa u koju su pale iskre Keduša, a koje je narod Izrael, koji je bio u Egiptu, morao da ispravi. I, usled toga, pojedinac prvo mora da oseti bol i tugu jer nije u stanju da izađe iz uprave Egipta (svog sopstvenog egoizma), kao što je napisano: „I, deca Izraela uzdisala su iz rada, i plakala su, i njihov plač iz rada stigao je do Boga. I, Bog je čuo njihov jauk”.


Treba da budemo precizni u vezi sa rečima „iz rada”, koje su napisane dva puta. Treba da objasnimo da su svi uzdasi bili „iz rada”, što znači da oni nisu bili u stanju da rade za Stvoritelja. Zaista, njihova patnja bila je zbog toga što oni nisu bili u stanju, zbog Klipa Egipta, da rade tako da njihov rad bude zarad Stvoritelja. Zato je „iz rada” napisano dva puta.

1) Svi ti uzdasi nisu bili zbog toga što oni nešto nisu imali, jer oni nisu želeli ni luksuz ni platu, već je njima nedostajalo samo jedno. Njihov jedini nedostatak, iz kojeg su i osećali bol i patnju, bio je taj što nisu bili u mogućnosti da išta rade za Stvoritelja. Drugim rečima, oni su želeli da zadovoljenje daju Stvoritelju a ne sebi, ali nisu mogli i to ih je tlačilo. Ovo se naziva „želja da se ima barem neki hvat u duhovnom”.

 

2) Drugi put rečeno „iz rada” dolazi da nas poduči da rečeno: „I, njihov plač je došao do Boga”, govori o tome da Bog jeste čuo njihov jauk zbog toga što je njihov jedini zahtev bio taj da rade za Njega. Sledi da je to što su oni osećali izgon bilo jedino zbog toga što su bili pod upravom Klipa Egipta (egoističnih želja)  zbog čega i nisu mogli ništa da urade da njihov rad bude jedino zarad davanja.

 

Napisano je u Zoharu (Izlazak, stav 381 u Sulam Komentari): „Rabi Jehuda je rekao: ‘Dođi i vidi da je to tako, kao što je Rabi Jehošua iz Sakhnina rekao: ‘Sve dok je njihovom ministru bila data uprava nad Izraelom, plač Izraela se nije čuo. A, kada je njihov ministar pao, napisano je: ‘Kralj Egipta je umro’, i odmah zatim: ‘I, deca Izraela uzdisala su iz rada, i plakala su, i njihov plač iz rada, stigao je do Boga’. Ali, sve do tada njima nije odgovoreno na njihov plač’’”.

 

Iz tog razloga možemo da kažemo da ukoliko nije vreme da se svrgne egipatski ministar, tada za njih ne postoji izbor da mogu da se pokaju i budu iskupljeni iz izgona. On kaže (Izlazak, stav 380 u Sulam Komentari): „'U tim mnogim danima’. A 'mnogi' se odnosi na boravak Izraela u Egiptu, to jeste da je došao kraj. I, budući da je njihov izgon bio kompletiran, tada se kaže: 'Kralj Egipta je umro’. Šta to znači? To znači da je ministar Egipta srušen sa svog trona i njegov ponos je pao. Zbog toga spis kaže: ‘Kralj Egipta je umro' jer je gubitak prethodnog položaja za njega jednak smrti. I, kada je kralj Egipta – koji je bio njihov ministar – pao (u očima čoveka), Stvoritelj se setio Izraela i čuo njihov jauk”. 

 

Zohar pita o stihu: „Kad budeš u nevolji i kada te sve to snađe” (Zakoni ponovljeni, 4). To znači da nije moguće da se postigne savršenstvo pre nego što se sve dogodi. Sledi da sve ono kroz šta pojedinac mora da prođe jeste kroz osećaj patnje, i to nije određeno ni vremenom ni količinom patnje, već jedino veličinom osećaja (vidi u Zoharu).

 

To možemo da razumemo kroz alegoriju. Ako pojedinac treba da uloži trud vredan jedan kilogram, što je hiljadu grama patnje, za to, takođe, dolazi i nagrada. Kao što su naši mudraci rekli: „Nagrada odgovara bolu”. To znači da trud, koji pojedinac treba da izvrši pre nego što primi nagradu, jeste zbog toga što nema Svetlosti bez Kli, jer ne postoji ispunjenje bez nedostatka. I, trud koji on ulaže jeste kvalifikacija za to da primi potrebu, i time, on će biti i u mogućnosti da primi ispunjenje.

 

Recimo da neki pojedinac može hiljadu grama nedostatka da dȃ u delovima, i u tome postoji razlika i po kvantitetu i po kvalitetu. Pojedinac može da se napreže deset minuta dnevno, i da žali zbog svoje udaljenosti od Stvoritelja. Ili on može da žali zbog svoje udaljenosti od Stvoritelja deset minuta nedeljno, ili  deset minuta mesečno.

 

Slično je i sa kvalitetom njegove patnje uzrokovane time što on oseća da je udaljen od Stvoritelja. I, iako njega to boli, to nije tako strašno, jer postoji i ono što ga boli više, ono za čim više žudi. Ali, pojedinac treba da vodi računa, isto tako, i o kvalitetu. Međutim, mada on ima izbor, on ipak mora da iskusi čitav proces truda i tlačenja do kraja, sve dok ne dođe u stanje „I, ti ćeš se vratiti Gospodu svome Bogu i čućeš Njegov glas”.

 

I, čovek ima izbor da skrati vreme procesa patnje, dodavanjem u vremenu, to jeste u kvantitetu, i on može da doda i u kvalitetu, to jeste povećavanjem osećaja patnje zbog toga što je udaljen od Stvoritelja.

 

Ali, treba da razumemo da kada je u pitanju način rada, postoji velika razlika između kvantiteta rada i kvaliteta rada. Što se tiče kvantiteta rada, pojedinac može da organizuje svoj raspored i da odredi količinu vremena koje hoće da izdvoji za rad, i da to izvrši čak i prinudom. Čak i kada telo ne želi  da sedi sve vreme koje je pojedinac odvojio, bilo za lekciju, bilo za to da žali što je udaljen od Stvoritelja – bilo da je to nekoliko minuta ili sati – ukoliko pojedinac ima jaku želju i nije slabog karaktera, on može da sedi i drži se zadatog rasporeda, jer je to akcija, a što se tiče akcijā, pojedinac može da ih izvršava i kroz prinudu.

 

Ipak, kada je u pitanju kvalitet to je vrlo teško zato što pojedinac ne može da prisili sebe da oseća drugačije nego što oseća. Ukoliko počne da ispituje svoje osećaje boli i patnje usled toga što je udaljen od Stvoritelja, on ponekad dolazi do stanja u kojem vidi da njemu nije stalo. U to vreme, on ne zna šta da uradi, zato što ne može da promeni to što oseća i tada je zbunjen.

 

Ovo uzrokuje da se vreme izgona produži (stanje kada osoba ne osjeća nikakvu povezanost sa Stvoriteljem). I, to je zbog toga što je nama teško da damo neophodno u kvantitetu, a još teže u kvalitetu. I, kada pojedinac počne da skrutinizuje kvalitet svog nedostatka, on vidi da ne oseća bol, da je naizgled bezosećajan. I, premda udaljenost od Stvoritelja znači to da on nema život, njega ne boli to što on nema život. Tada on nema drugi izbor nego da moli Stvoritelja da mu dȃ malo životnosti, tako da oseti da je veoma bolestan i da mu je potrebno da leči dušu.


A ponekad, pojedinac dolazi do stanja gde je u takvom padu da čak nema snagu ni da moli za to. Tačnije, on je u stanju potpune ravnodušnosti. To je nazvano „biti u stanju mirovanja”, znači da je on potpuno bez pokreta.


U tom stanju, jedino njegovo društvo može da mu pomogne. Međutim, ukoliko on dođe među prijatelje ali sa njima ne proverava da li i oni imaju iste prepreke i misli, ali su bili u stanju da ih nadiđu ili ukoliko misli da oni nisu ni skloni tome da se interesuju za introspekciju, te je to razlog iz kojeg oni i mogu da se angažuju u Tori i Micvot, kako onda  on može da bude poput njih?

 

U to vreme, on ne može da primi nikakvu pomoć od društva zato što uopšte nema Dvekut [prianjanje] uz njih, pošto su oni premali da bi bili njegovi prijatelji. Prema tome, prirodno, on uopšte nije pod njihovim uticajem.

 

Grupa može da pomogne samo ukoliko pojedinac među svoje prijatelje ne dođe sa ponosno uzdignutom glavom. Međutim, ukoliko on i dođe spuštene glave i potiskuje ponos sledeći pravilo „siromaštvo prati siromašne”, ali pritom misli da je on mudar i da su prijatelji budale – tada on ne samo da je u stanju pada i da ne oseća potrebu za duhovnim, već on isto tako prima misli ponosa, što znači da je on mudriji od svog društva.

 

Sada se vraćamo prvom pitanju u vezi sa rečima Zohara: „I, pošto je njihov izgon kompletiran”... Zohar kaže: „Kralj Egipta je umro”, jer to što je svrgnut sa trona za njega je ravno smrti. I budući da je pao kralj Egipta – njihov vladar, tada sebičnost više ne upravlja  čovekom i „tada se Stvoritelj setio Izraela i čuo njihovu molitvu”. Sledi da postoji razlog za to da nikakva molitva neće pomoći pre nego što bude došlo vreme. Do tada, ništa ne može da se uradi, jer Stvoritelj ne čuje njihovu molitvu.

 

Uz rečeno, možemo da razumemo o čemu se ovde radi. To je isto ono što su naši mudraci napisali u vezi sa stihom: „Ja, Gospod, ubrzaću to”. Ako su nagrađeni – „Ja ću ubrzati to". Ako nisu nagrađeni – „U svoje vreme”. Drugim rečima, buđenje od Stvoritelja  doći će kada za to dođe vreme, i kroz to će se Izrael pokajati. Proizlazi da izbor jeste u odnosu na vreme, kao što on kaže u uvodu „Uvod u Knjigu Zohar” (stav 16).

 

Iz prethodnog sledi da pojedinac ne treba da uzima u obzir vreme iskupljenja  jer je napisano da pre toga “njihova molitva nije bila prihvaćena”, i to je zbog toga što se vreme iskupljenja odnosi na kvantitet i kvalitet patnje, to jeste postoji određeno vreme u kojem će patnja biti kompletirana. Međutim, mi možemo da skratimo to vreme. Čitav kvantitet i kvalitet kroz koje će se patnja pojaviti može biti sažet na način da sva patnja dođe u kratkom vremenu, ali će se tu pojaviti sva patnja.

Link - But the More They Afflicted Them

 

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.