уторак, 3. јануар 2023.

VI STOJITE DANAS, SVI VI

 
Vi stojite danas, svi vi

Članak br. 19, 1984.

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Tumači pitaju o rečima: „Vi stojite danas, svi vi ... vaši poglavari, vaša plemena, vaše starešine i vaši oficiri, svaki čovek od Izraela”. Ovo počinje formom množine „Vi” [forma množine na hebrejskom], a završava se formom jednine: „Svaki čovek od Izraela”. Autor knjige Svetlost Sunca objašnjava da se korišćenjem forme množine i forme jednine ukazuje na materiju ljubavi prijateljā. Mada su među vama „poglavari, plemena” itd, ipak, niko ne vidi veću zaslugu u sebi nego u bilo kom čoveku od Izraela. Umesto toga, svaki je jednak u tome što se ne žali na drugoga. Iz tog razloga, oni su i od Gore, takođe, tretirani na odgovarajući način i zbog toga je veliko obilje preneto dole. 

Naš način je da sve učimo unutar jednog subjekta. Proizlazi da osoba treba da preuzme na sebe teret kraljevstva nebesa kao vo jaram i kao magarac tovar, što su mozak i srce. Drugim rečima, sav rad osobe treba da bude sa namerom da daje. 

U skladu s tim, ako pojedinac radi s namerom da daje, i za uzvrat ne želi nikakvu nagradu – izuzev da služi u svetom radu bez toga da se nada da mu se dâ ikakav dodatak na ono što ima – on nema čak ni želju za dodatnim radom. Drugim rečima, to da on primi nešto znanja o tome da li ide ispravnim putem sigurno jeste ispravan zahtev, a ipak, on se odriče čak i toga zato što želi da ide zatvorenih očiju i da veruje u Stvoritelja. I, on radi ono što može da rad i zadovoljan je svojim udelom. 

I, on čak i oseća da postoje ljudi koji imaju nešto razumevanja rada Stvoritelja, dok vidi da je on potpuno prazan. I, mnogo puta oseća dobar okus u radu, i ponekad oseća da je u stanju „... vaši poglavari”. Drugim rečima, ponekad misli da je sada postigao stepen sa kojeg je nemoguće da se ikada spusti do stanja niskosti, stanja u kojem, ako želi da se angažuje u radu Boga, mora da napravi veliki napor da bi nadišao svoje telo. Jer, u to vreme, ono što je radio bilo je prisilom, zato što nije imao želju za radom, a telo je želelo jedino da se odmara i da ne brine ni za šta.

I, umesto toga, u to vreme (kada misli da je sada postigao stepen sa kojeg je nemoguće da se ikada spusti do stanja niskosti) oseća da je već stigao dotle da sigurno zna da u svetu nema ništa izuzev da radi u cilju da daje, i tada on sigurno nalazi dobar okus u radu. I, kada sagleda svoja prethodna stanja ne može da razume kako to da je on sada u stanju uspona. Otuda, osoba uz sve kalkulacije zaključuje da nikada više neće pretrpeti pad.

Ali, ponekad, nakon dana, sata ili nekoliko minuta, on pada do takvog stanja niskosti da ne može odmah ni da oseti da je iz svog uzdignutog stanja pao u „dubine velikog ponora”. Umesto toga, ponekad, tek nakon sat ili dva, iznenada razume da je pao sa najvišeg nivoa, što znači iz stanja u kojem je prethodno bio siguran da je najjači čovek, u stanje gde je nalik bilo kojem čoveku, znači poput obične osobe. Tada počinje da traži savet u svom srcu: „Šta treba da uradim sada?”, „Kako mogu da se podignem do stanja Gadlut [velikost/odraslost] koje sam imao ranije?”

U to vreme, pojedinac treba da ide putem istine – da kaže: „Moje trenutno stanje, to što sam u potpunoj niskosti, znači da sam od Gore namerno izbačen da bih znao da li istinski želim da radim sveti rad u nameri da dajem, ili želim da budem Božiji sluga zato što otkrivam da se to nagrađuje više nego od svega”.

Ukoliko pojedinac može da kaže: „Sada hoću da radim da bih davao i ne želim da radim sveti rad da bih u radu primio neku nagradu. Umesto toga, ja ću biti zadovoljan time što izvršavam rad svetosti poput bilo kojeg čoveka u narodu – koji moli i ide na dnevne lekcije. I, nemam vremena da mislim o tome sa kakvom namerom učim ili molim, nego ću se jednostavno pridržavati akcija bez ikakve specijalne namere” – tada se on ponovo upušta u sveti rad zato što sada želi da bude Božiji sluga bez ikakvih preduslova.

To je značenje za: „Vi stojite danas, svi vi...” i znači sve kroz šta ste prošli, sva stanja koja ste iskusili – bilo stanja Gadlut ili stanja manja od Gadlut koja se razmatraju za srednja, ili za skoro takva. Vi uzimate sve te detalje i ne upoređujete jedan stepen s drugim zato što ne marite za bilo kakvu nagradu, već jedino za izvršavanje volje Stvoritelja. On nam je zapovedio da izvršavamo Micvot i učimo Toru, i to je ono što mi radimo, poput bilo kog običnog čoveka u narodu. Drugim rečima, stanje u kojem je pojedinac upravo sada za njega je isto toliko važno kao i ono kada je bio u Gadlut. I, u to vreme, „Gospod, tvoj Bog čini s tobom (savez) na ovaj dan”. 

To znači da Stvoritelj tada čini savez s njim. Drugim rečima, precizno tada kada pojedinac prihvati Njegov rad bez ikakvih uslova, i saglasan je da radi sveti rad bez ikakve nagrade, što se naziva „bezuslovno podređivanje”, jeste vreme kada Stvoritelj čini savez s njim.

Baal HaSulam je objasnio suštinu sačinjavanja saveza: kada dvoje ljudi vide da vole jedan drugoga, oni među sobom prave savez u vezi s tim da će njihova ljubav uvek trajati. I, pitao je: „Ako oni vole jedan drugoga i razumeju da ih ova ljubav nikada neće napustiti, čemu ovaj savez? Zašto oni prave ovaj savez, znači za koju svrhu?” Drugim rečima, šta oni dobijaju sačinjavanjem saveza? Da li je to samo ritual ili je to za neku korist? 

On je rekao da suština sačinjavanja saveza jeste u tome da oni sada razumeju da, iz razloga koje sada mogu da vide, njihov interes jeste taj da svako voli drugoga – da svako oseća drugoga i brine samo za njegovu dobrobit – oni tako i sačine savez. I, budući da sada nijedan nema bilo kakve prigovore protiv svog prijatelja, ili sada oni ne bi ni pravili savez, jedan drugom kažu: „Za nas je korisno da napravimo savez jedared, a zauvek”. Drugim rečima, ako bilo kada dođe do toga da jedan ima prigovore protiv drugoga, oba prijatelja će se setiti saveza koji su napravili kada je ljubav bila otkrivena između njih. 

Tako, čak iako oni, trenutno, ne osećaju ljubav kao što su nekada osećali, oni i dalje pobuđuju staru ljubav i ne gledaju na stanje u kojem su trenutno. Umesto toga, oni se vraćaju tome da ponovo rade tako da to bude jedan za drugoga. Ovo je korist od saveza. Tako, čak i kada ljubav između njih izgubi svoju atraktivnost, oni, zbog toga što su sačinili savez, imaju snagu da ponovo probude goruću ljubav, koju su imali ranije. Na ovaj način, oni usmeravaju jedan drugoga nazad u budućnost. 

Sledi da se savez pravi za budućnost. To je kao ugovor koji prijatelji potpisuju kako ne bi došli u stanje da žale kad uvide da veze ljubavi nisu kao što su bile, da im je ljubav dala veliko zadovoljstvo dok su radili nešto dobro jedan za drugog, ali da su sada, kad je ljubav korumpirana, bespomoćni i nijedan ne može da radi ništa za drugoga. 

Ali, ako oni zaista žele da rade nešto za svoje prijatelje, moraju da razmatraju savez koji su ranije napravili, i iz toga treba ponovo da izgrade ljubav. To je poput osobe koja potpisuje ugovor sa svojim prijateljem, i ugovor ih povezuje, tako da ne mogu da se odvoje jedan od drugoga.

Rezultat toga je: „Vi stojite danas, svi vi”. Drugim rečima, ovde se misli na detalje: „...vaši poglavari, vaša plemena, vaše starešine i vaši oficiri, svaki čovek Izrael”. To znači da se nakon svih visokih stepena koje je pojedinac postigao, on sada nalazi u stanju „...svaki čovek Izrael”, i on prihvata ovo stanje, isto kao što je prihvatao i ona koja je razmatrao za bolja stanja. On kaže: „Sada izvršavam svoj deo, i slažem se s tim da mi Stvoritelj dâ šta On hoće, i nemam kritiku”. U to vreme je on nagrađen činjenjem saveza. Drugim rečima, povezanost ostaje zauvek zato što je Stvoritelj učinio savez s njim za čitavu večnost. 

U skladu s prethodnim treba da tumačimo stih: „Ono što je skriveno pripada Gospodu, našem Bogu, ali ono što je otkriveno zauvek pripada nama i našim sinovima, da bismo mogli da izvršavamo sve reči ovog zakona”. Treba da razumemo šta nam ovaj stih govori. Ne možemo reći da nam govori to da mi ne znamo šta je skriveno, a jedino Stvoritelj zna. Ne možemo to reći, zato što bez stiha ne znamo šta je skriveno od nas. Prema tome, šta nam ovaj stih govori?

Znano je da postoji ono što je skriveno i ono što je otkriveno. Što znači da je jedan deo onoga što radimo takav da može da se vidi da li mi to radimo ili ne radimo. I, ukoliko telo ne želi da izvršava neku Micva, postoji taktika – pojedinac može da prisili sebe, znači da prisili sebe da radi Micva protiv svoje volje. Proizlazi da je prisila relevantna za ono što je otkriveno.

Ono što je skriveno je namera u Micva. To je ono što osoba ne može da vidi, znači šta neko drugi, dok radi, namerava. Isto je tako i kod samog pojedinca kod onog koji izvršava. Ni on, takođe, ne može to da zna, osim ako ne laže samog sebe dok radi. On misli da nema drugu nameru i da je potpuno posvećen Stvoritelju. Ali, što se tiče akcije, nazvane „otkriveni deo”, irelevantno je govoriti o pojedincu koji laže samog sebe, jer misli da nosi Tefilin (filakterije*), kada uistinu to nije Tefilin. Slično, žena ne može da laže sebe govoreći da pali Šabat sveće kad ih u stvari ne pali. 

Ali, u vezi s namerom, može da se kaže da osoba laže sebe. Ona misli da radi Lišma [za Njeno ime] kada je u stvari potpuno u Lo Lišma [ne za Njeno ime]. Isto tako, ovde ne može da bude prisile zato što osoba ne može da prisili svoje misli da bi razmišljala o onome što hoće. Što se tiče onoga što pripada osećanjima ili znanju, osoba je nemoćna. Ona ne može da prisili svoj um da razume drugačije od onoga kako razume niti može da oseća drugačije od onoga kako oseća. 

Sada možemo da razumemo prethodno rečeno, a to je da sve što je za nas levo jeste praktičan deo. Ovo se naziva „...ono što je otkriveno pripada nama i našim sinovima zauvek, da bismo mogli da izvršavamo sve reči ovog zakona”. Nama je zapoveđeno da izvršavamo akciju, znači to je rad koji nam je zapoveđen da izvršavamo, čak i prisilno. 

Ali, što se tiče namere, nazvane „skriveni deo”, u tome nijedan čovek nema nikakav uvid ni upravu. Tako, šta treba da radimo da bismo da izvršavamo i taj skriveni deo, takođe? Sve što ovde osoba može da uradi jeste test, znači da ispita sebe i vidi da li zaista sve radi sa namerom da daje, ili se telo opire nameri zarad davanja. Osoba oseća da je tako daleko od namere zarad davanja do stepena kada ona vidi da ne postoji ništa što može da uradi sama, jer šta god planira da uradi, sve te taktike koje su za to da ona dođe u stanje da se usmeri ka davnju, ne pomažu. 

I, to je ono o čemu nam ovaj stih govori – da materija Lišma, nazvana „skriveni deo”, pripada Gospodu našem Bogu. Drugim rečima, jedino Stvoritelj može da pomogne osobi, jer je apsolutno nemoguće da ona sama to realizuje. Ovo nije u rukama čoveka zato što je to iznad čovekove prirode. Zato stih kaže da Lišma (namera zarad Stvoritelja), to jeste, „Ono  što je skriveno pripada Gospodu, našem Bogu...”, znači da Stvoritelju pripada to da On treba da obezbedi ovu silu koja se naziva „davanje”. 

Zbog toga su naši mudraci rekli (Kidušin 30): „Čovekova inklinacija nadvladava njega svaki dan i nastoji da ga usmrti, kao što je rečeno: ‘Zli vreba pravednika i nastoji da ga ubije’. I, ukoliko mu Stvoritelj ne pomogne, on to neće nadići, kao što je rečeno: ‘Gospod ga neće ostaviti u ruci ovoga’”.

Suština za „...i nastoji da ga ubije” znači da ona (inklinacija) želi da čovek sve radi sa namerom da primi, što se razmatra za odvojenost od Života Živih. Otuda, osoba ostaje mrtva. Zbog toga su naši mudraci rekli: „Zli se nazivaju ‘mrtvi’ dok su živi”. Proizlazi da se „mrtav” naziva to kada je namera osobe da primi. Ovo se razmatra za odvojenost. Biti nagrađen sa Dvekut [prianjanje], znači dobiti snagu davanja – samo Stvoritelj to može da dâ; nije u čovekovoj moći da to postigne. 

Zato su naši mudraci rekli: „Čovekova inklinacija nadvladava njega svaki dan i nastoji da ga ubije, i, ukoliko mu Stvoritelj ne pomogne, on to neće nadići, kao što je rečeno: ‘Gospod ga neće ostaviti u ruci ovoga’”. Iz onoga što smo objasnili možemo da razumemo stih: „Ono što je skriveno pripada Gospodu, našem Bogu, ali što je otkriveno pripada nama i našim sinovima”. 

Otuda, za nas je jedino to da izvršavamo akcije, a skriveni deo je da Stvoritelj čini.

Ipak, u vezi sa skrivenim postoji još nešto što je na nama da uradimo da bi nam Stvoritelj dao skriveni deo. Ovo sledi pravilo da sve zahteva buđenje od dole. Postoji pravilo da nema Svetlosti bez Kli, znači nema ispunjenja bez nedostatka. Jedino može da se ispuni nešto što je prazno, i tada u to prazno mesto može da se stavi šta god se želi. Ali, ako ne postoji šupljina, prazno mesto, tada tu ne može ništa da se stavi. 

Prema tome, prvo treba da vidimo da nemamo posudu davanja, nazvanu „želja za davanjem” i da je ona naša Svetlost. Kako smo objasnili u prethodnim člancima, naša osnovna nagrada jeste to da postignemo želju za davanjem, nazvanu „Reflektujuća Svetlost”, budući da je rečeno: „Celokupna nagrada kojoj se nadamo jeste Reflektujuća Svetlost” (Opšti Uvod u Drvo Života).

Zato, ako se želja za davanjem naziva „Svetlost”, onda se taj nedostatak, gde pojedinac vidi da nema snagu da daje, naziva „Kli”. On oseća da je to ono što mu nedostaje, znači da on vidi šta gubi time što nema snagu koja se naziva „snaga davanja”. Otuda se, u njemu, njegov nedostatak gradi u skladu s njegovim osećajem. To se naziva „Kli” i „upražnjeno mesto”, jer ovde – gde njemu nedostaje snaga davanja – postoji prostor za punjenje. To se naziva „ulazak Svetlosti u Kli”. 

Ipak, treba da znamo da primanje ove Kli zahteva mnogo rada. Imamo Kelim [množina od Kli] koje se nazivaju „nedostaci”, koje želimo da ispunimo. One su nazvane „Kelim samoljublja”, što znači da mi želimo da primimo ispunjenje. Ovo su veoma važne Kelim, zato što dolaze od strane koja je Stvoritelj, koji je njih stvorio postojanjem iz nepostojanja zato što On hoće da čini dobro Svojim stvorenjima, znači da On želi da daje ispunjenje. Ipak, kako je moguće dati ispunjenje ako nema upražnjenog mesta u koje može da se stavi punjenje? Iz ovog razloga, On je postojanjem iz nepostojanja stvorio ove Kelim da bi u njih stavio užitak i zadovoljstvo. Proizlazi da je to esencija Kli koju je stvorio Stvoritelj. 

Međutim, ova Kli nazvana „želja za primanjem”, želela je da ima i jednakost forme koja se naziva „Dvekut [prianjanje] uz Stvoritelja”. Zbog ovoga je ova Kli bila diskvalifikovana iz toga da bude Kli za primanje Višeg obilja. Sada postoji potreba za novom Kli za primanje, koja se odeva u prethodnu Kli, gde će jedino kroz obe – kroz odevanje želje za davanjem unutar želje za primanjem, ova Kli biti podesna da primi. 

Prethodna Kli, nazvana „želja za primanjem”, došla je od Emanatora. Niži nema udela u radu želje za primanjem, jer sve dolazi od Emanatora. Slično tome, ova druga Kli, nazvana „želja za davanjem”, dolazi, isto tako, jedino od Emanatora, i niži ne može da doda, upravo kao i za prvu Kli, koja se naziva „želja za primanjem”.

Međutim, razlika je u tome što za (drugu Kli) posudu davanja prvo mora da postoji zahtev od nižeg, koji traži od Stvoritelja da mu dâ novu Kli. Ovo nije imala prva Kli zato što je ona došla nižem bez ikakvog buđenja sa njegove strane.

Link - You Stand Today, All of You



Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.